Mape su nezamjenjivi alati koji nam pomažu da se krećemo našim svijetom. Za razliku od topografskih karata, koje se fokusiraju samo na fizičke aspekte, participativne karte, predstavljajući dobra baštine, pomažu u definiranju naše povijesti, kulture, a time i našeg identiteta.

“Kulturno naslijeđe se tumači kao sistem vrijednosti u kontinuiranoj transformaciji I prošireno na regiju koja je prepoznata kao kulturni krajolik i nosi vrijednosti neraskidivo povezane sa percepcijom stanovništva.” (Casonato, Greppi & Vedoà, 2020)

Mape često predstavljaju kulturno naslijeđe zajednice, koje može uključivati materijalne elemente kao što su spomenici, ulice, mjesta okupljanja, kao i karakteristike nematerijalne baštine, kao što su tradicije, različiti oblici umjetnosti, prakse, sve što je značajan odraz i izraz zajednice koji žive ili su živjeli na toj teritoriji. Nematerijalno naslijeđe se ne može fizički locirati ili percipirati, ali je važan izraz ljudske kreativnosti. Štoviše, međusobno je povezan s materijalnim naslijeđem i zajedno čine kulturno dobro zajednice. Da li je, međutim, neizbježno da se opipljiva i nematerijalna svojstva međusobno miješaju. Spomenici i sastajališta odražavaju istoriju, kulturu i navike zajednice, a istovremeno kulturno naslijeđe crpi vitalnu limfu iz fizičkih mjesta u kojima živi i razmnožava se.

Participativno mapiranje je proces mapiranja dobara zajednice i „stvaranja opipljivog prikaza ljudi, mjesta i iskustava koji čine zajednicu, putem samih članova zajednice koji ih identificiraju na mapi“ (Burns, Paul & Paz; 2012). Zahvaljujući participativnom mapiranju, članovi zajednice dobijaju ulogu „da identifikuju ona materijalna i nematerijalna kulturna dobra koja su odraz i izraz njihovih vrednosti, verovanja, znanja i tradicije koje se neprestano razvijaju“ (Vijeće Evrope, 2021.). To je proces koji omogućava učesnicima da rade zajedno kako bi zajedno kreirali vizualni prikaz imovine svoje zajednice na mapi.

Poseban aspekt koji razlikuje participativnu kartu od obične kartografske karte je da prva čini vidljivim veze između mjesta i ljudi. Participatorna mapa, zapravo, ima moć da prikaže ne samo fizička mjesta, već i interpretacije ovih mjesta ljudi. Ova vrsta mape pruža jedinstven vizualni prikaz onoga što zajednica doživljava kao svoje mjesto: mjesta koja su istaknuta na mapi su ona koja su važna za ljude koji su je napravili. Lokacija se može umetnuti u mapu jer je, na primjer, mjesto susreta, ono koje vraća neka sjećanja ili ono koje je značajno sa kulturnog ili istorijskog gledišta. Participativne mape pomažu da se izgradi sveobuhvatnija slika cijele zajednice i omogućavaju ljudima da se vizualiziraju/situiraju u njoj. Razmišljanje o tome gdje žive daje ljudima snažan osjećaj ko su, koje su vrijednosti u koje vjeruju, kakvo je njihovo porijeklo i kakva iskustva dijele kao zajednica.

Putem participativnog mapiranja, mladi ljudi mogu izraziti kako se osjećaju prema svojoj zajednici i koja mjesta se osjećaju značajnim za njih, postajući svjesni društvenog, kulturnog i istorijskog konteksta svojih zajednica i jačajući osjećaj pripadnosti takvim mjestima. Ovaj proces također olakšava razumijevanje onoga što ova mjesta znače drugima i omogućava „sticanje uvida u specifičnu vrijednost koju daju imovini zajednice različiti članovi zajednice“ (Vijeće Evrope, 2021.).

Potencijal participativnog mapiranja je stvaranje platforme na kojoj ljudi mogu komunicirati, dijeliti i sarađivati, donoseći znanje „izvan kruga“. Zbog svoje otvorenosti i inkluzivnosti, korištenje kolaborativnih procesa mapiranja može biti ključ za uključivanje mladih u kolektivnu refleksiju i podsticanje međugeneracijskog i interkulturalnog dijaloga, čime se promovira razumijevanje i integracija među različitim kulturnim i društvenim grupama. Kada se provodi u grupnom okruženju, proces izrade mapa potiče izgradnju odnosa, jača postojeće mreže i stvara nove veze između različitih grupa iste zajednice koje obično ne rade zajedno (Ralls i Pottinger 2021).

Izgradnja mape kao zajednice je oblik prepoznavanja i inkluzivnog predstavljanja, jer je svako slobodan da se izrazi i svi sudionici su uključeni u proces pregovaranja o značenju i donošenju odluka o zajedničkom kulturnom naslijeđu (Vijeće Evrope, 2021.) .

“Participatory mapping supports communities to articulate and communicate their knowledge, record and archive local knowledge, advocate for change and address communities’ issues”
(Burns, Paul, Paz ; 2012)

Participativno mapiranje objedinjuje nova znanja, vještine i resurse, u zajedničkom nastojanju da se zaštiti kulturni krajolik kao zajedničko dobro. Osim toga, proces mapiranja može podići svijest o lokalnim problemima, kao što su, na primjer, napušteni stanovi, pristupačnost i prohodnost. Kada se problemi identifikuju, mogu uslijediti razne nove ideje: učesnici mogu smisliti nove pristupe za rješavanje i prevazilaženje postojećih problema.

Proces zajedničkog stvaranja pretvara mlade ljude iz pasivnih korisnika u aktivne građane: dok kreiraju svoju mapu, istražuju društvene probleme i barijere prisutne u njihovim mjestima, dolaze do ideja odozdo prema gore i novih zajedničkih rješenja za poboljšanje dobrobiti zajednice. Kako identifikacija imovine zajednice može otkriti nove načine pristupa i iskorištavanja resursa, mapiranje zajednice može osnažiti ljude da razviju strategije kako bi svoje zajednice učinili boljim mjestima za život, kao i da se zalažu za promjene.

Da bi se napravila orijentiring mapa koja ima i funkciju socijalne inkluzije i poznavanja određene teritorije, sa svojom tradicijom, njenim interesantnim mestima i kulturom, potrebno je adekvatno identifikovati tačke koje će biti uključene u kartu. Može biti korisno raditi sa mladima na sljedećim pitanjima:

• Gdje da idem u svom susjedstvu i zašto?
• Koja su mjesta koja su mi važna?
• Koja mjesta pokušavam izbjeći? Šta me tjera da ih izbjegavam?
• Koja materijalna/nematerijalna imovina definišu karakteristike moje zajednice (umetnost, jezik, zanatstvo, itd.)?
• Koja je vrsta raznolikosti prisutna unutar zajednice (etnička, kulturna, itd.)?
• Postoje li mjesta gdje se ljudi okupljaju u velikim grupama? Šta oni rade ovdje?
• Kakav je moj odnos sa zajednicom? Kako me doživljavaju u zajednici?
• Koja su mjesta za koja osjećam da ih najviše predstavljaju?
• Koje pozitivne aktivnosti koje se već dešavaju u mojoj zajednici bih volio da vidim više?
• Šta bih volio vidjeti u vašoj zajednici što sada ne postoji?

(Chicago Community Climate Action Toolkit 2021) (Cleveland, Maring & Backhaus 2021)

Na osnovu datih odgovora moguće je izraditi prvi nacrt koji će uzeti u obzir mjesta koja najviše posjećuju učesnici i cijela zajednica, kao i one prostore koji se smatraju opasnim i na kojima je moguće intervenirati. učiniti ih sigurnijim i prijatnijim. Nakon što je osnovna mapa izrađena, moguće je dodati dodatne elemente. Oni mogu biti najrazličitiji, ali svi moraju imati jednu karakteristiku: da budu lako prepoznatljivi. Mesta na kojima će se pozicionirati kontrolne tačke, u stvari, moraju biti lako prepoznatljiva i uočljiva. Ne mogu se posebno sakriti ili na opasnim mjestima jer orijentiring nije potraga za blagom već alat za učenje orijentacije i jačanje veze sa mjestima.

Koja su mjesta vrijedna da budu uvrštena na mapu? Centralnu ulogu imaju svi oni spomenici koji predstavljaju baštinu te zajednice: od bogomolja do kipova, od fontana do istorijskih zgrada, od trgova do muzeja.

Međutim, postoje i druga mjesta neformalne kulture koja zajednicu čine takvom kakva jeste, kao što su bašte i grafiti, klaustri, uličice i prelazi koji imaju posebno značenje i često su simboličniji od najpoznatijih mjesta.

Škole na tom području također mogu biti odlična mjesta za uvrštavanje među kontrolne tačke jer su one mjesta formiranja mladih ljudi koji žive na tom području par excellence: mnoga djeca koja tamo žive podijelila su zajedničko iskustvo pohađanja te škole. Kao kontrolna tačka mogu poslužiti i druga sastajališta: rekreativni i kulturni centri, mjesta susreta ljudi, sportski tereni, restorani koji služe tipična jela, biblioteke, coworking prostori i pabovi. Nakon što je detaljnija mapa sastavljena, vrijeme je za šetnju po susjedstvu u potrazi za skrivenim draguljima koji bježe na prvi pogled i koji u stvarnosti čine pulsirajuću dušu određenih područja.

Istorijski centar gradova, na primjer, često je prošaran brojnim radionicama zanatlija i malih poduzetnika koji proizvode održive proizvode i predstavljaju najviši oblik nauke, koristeći prvoklasne sirovine, ili koji pružaju osnovne usluge zajednici u kojoj se nalaze. Oni su znak onog zdravog preduzetništva koje ne eksploatiše teritoriju već unapređuje njegove zasluge, karakteristike i kvalitete. Nadalje, mjesta koja se mogu identificirati kao kontrolne tačke su ona koja pričaju priče o uspjehu, o iskupljenju: priče muškaraca i žena koji su uspjeli ostvariti snove u koje su vjerovali, iako nisu napustili svoje susjedstvo. To su mjesta na koja mladi ljudi mogu otići da upoznaju odrasle koji su proživjeli svoju situaciju i koji su svakako uzori cijeloj zajednici. 

U Palermu, na primjer, takvo mjesto je radnja koju je jedna trans žena otvorila u Ballarou da prodaje kožne proizvode koje proizvodi. Uprkos diskriminaciji koju je pretrpjela tokom godina, nikada nije odustala i nastavila je raditi svaki dan, pokazujući djeci i mladima iz susjedstva da alati ugnjetavanja i zastrašivanja ne mogu pobijediti odlučnost i snove.

Ono što je najvažnije tokom aktivnosti mapiranja zajednice je da oni koji se pridruže razgovoru mogu dati svoje doprinose i stavove o različitim društveno značajnim mjestima ili čak o istom. U stvari, postoje neke zgrade ili prirodna mjesta, neka područja koja različitim ljudima mogu značiti različite stvari. Primjer bi mogao biti oratorij gdje djeca idu da uče i igraju se tokom sedmice, ali vikendom postaje bogomolja raznih vjerskih profesija: muslimani se mole u širokom dvorištu, dok kršćani idu na misu (primjer iz Palerma, Italija) . Zahvaljujući dijalogu između ljudi koji imaju različita iskustva o istom mjestu moguće je dati im dublju vrijednost i značenje, čineći ga mjestom prepoznatljivim za sve i značajnim za cijelu zajednicu.

Realizacija orijentacijskih karata nije tako jednostavna kao što se čini. Izrada visokokvalitetnih orijentiring karata zahtijeva dosta terenskog rada na terenu kako bi se interpretirala i predstavila stvarnost u mjerilu orijentiring karata, kao i kartografsko znanje i tradicija generalizacije (Zentaj 2018). Procjenjuje se da kartografi redovno troše 20-30 sati na svaki kvadratni kilometar (Mee, 2013).

Za potrebe projekta ORIENT, proces mapiranja će se implementirati na pojednostavljen način, kako bi se osiguralo uključivanje mladih u cijeli proces. Prilikom planiranja radionice izrade mapa važno je imati na umu da je krajnji cilj ORIENT pristupa osmišljavanje ruta vezanih za temu socijalne uključenosti. Stoga izrada profesionalnih takmičarskih orijentiring karata nije od suštinskog značaja za cilj koji želimo da postignemo. ORIENT metodologija se može koristiti za rad s mladim ljudima koji nemaju ili nemaju prethodnog iskustva s mapama. Iz tog razloga, karte ORIENT-a mogu biti manje precizne i geoprostorno precizne od onih koje se koriste za takmičenja u orijentiringu, a koja se realizuju uz pomoć specifičnog softvera^[1].

Zapravo, zvanična orijentiring karta treba da sadrži sve sljedeće elemente (Mee, 2013):

• Dobro definisana skala dužine i ekvidistanca: razmjere karte koje se koriste u orijentacionim trkama su obično 1:10.0000 1:15.000.
• Ispravna upotreba boja i simbola.
• Ispravno pozicioniranje konvencionalnih znakova, koji predstavljaju referentne tačke.
• Odgovarajuće krive nivoa, idealne linije koje spajaju sve tačke tla koje su na istoj visini.

Mapa mora sadržavati sve relevantne informacije bez suvišne.

Proces izrade karte može se pojednostaviti korištenjem besplatnih alata otvorenog koda. Treneri i mladi ljudi mogu koristiti, na primjer, aplikacije koje su im već poznate, kao što su Google mape ili Google Earth. Proces izrade orijentacijske karte sa ovim jednostavnim i uobičajenim instrumentima slijedi sljedeće korake:

Ova metodologija nije prikladna za složene orijentacijske rute, ali ručno nacrtane karte je lako napraviti.

U zavisnosti od vrste orijentiring trke i staze, nivo aproksimacije se menja. Kada su u urbanim kontekstima, mladim ljudima će trebati samo nekoliko elemenata da se orijentišu: neke linije, nekoliko simbola i kontrolne tačke. U slučaju da se trka odvija u prirodnom okruženju, karta mora biti što preciznija i detaljnija: drveće, žbunje, mostovi, ograde i izvori vode moraju biti predstavljeni.

U skorije vrijeme, participativno mapiranje je počelo da koristi geografske informacione tehnologije uključujući globalne sisteme pozicioniranja (GPS) (Cochrane & Corbett 2018). Iako ova alternativna metoda omogućava uštedu vremena, koordinate se obično ne označavaju na orijentiring kartama i GPS nema ulogu u klasičnom orijentiringu (prema pravilima takmičenja, vanjska pomoć u toku takmičenja je zabranjena za takmičare) (Zentaj, 2018.). Moguće rješenje je prilagođavanje orijentacije geocachingu (geocaching), rekreativnoj aktivnosti na otvorenom u kojoj sudionici koriste GPS uređaj za skrivanje i traženje objekata na određenim lokacijama označenim koordinatama. Geocaching sesija je vrlo slična potrazi za blagom i geocacherima nije potrebna fizička karta (najviše mogu koristiti digitalnu mapu svog pametnog telefona). Tokom terenskog rada, mladi ljudi mogu sakriti mali predmet i pomoću GPS-a pratiti koordinate, koje će potom biti unesene u Geocaching online platformu. Na taj način predmet postaje geocache koji može pretraživati ​​veliki broj učesnika.

Čak i ako se geocaching znatno razlikuje od orijentiringa, to je zanimljiva rekreativna sportska aktivnost koja zahtijeva manje vremena i truda za planiranje i koja može osigurati održivost projekta ORIENT.